Uskoro ćemo kititi jelke, a znate li gde su i kako nastali novogodišnji ukrasi?

Uskoro ćemo kititi jelke, a znate li gde su i kako nastali novogodišnji ukrasi?

Stakloduvačko umeće iz nemačkog gradića u martu 2021. UNESKO je prepoznao kao nematerijalnu kulturnu baštinu.

Foto: Shutterstock

Božić, koji je sve bliže, je posebno svečan i važan umalom nemačkom gradu Lauša u saveznoj državi Tiringiji, gde se tradicija duvanja staklaprenosi s generacije na generaciju još od početka 19. veka.

Tamo je još 1597. postojala mala fabrika stakla u kojoj su se proizvodile čaše i staklene činijeali već 1755. u njoj su počeli da proizvodešuplje staklene perle koje su se koristile kao nakit ili igračke, navodiHina.

Nakon uvođenja meha, 1820. godine stakloduvači su mogli da "naduvaju" i veće staklene predmete, a nešto kasnije, 1847. nekolicina preduzetnika iz tog nemačkog mesta počela je da proizvodi staklene ukrase u obliku voća i orašastih plodova. 

Do danas ovo mesto uspeva da održi kvalitet i stoletnu tradiciju i smatra se jednim od prvih koji su počeli s izradom ukrasa za Novu godinu i Božić na veliko. Ali malo ko zna da su ukrasi za jelku navodno nastali iz nužde, upravo u mestu Lauša.

Navodno je, početkom devetnaestog veka jedan nezaposleni duvač stakla, u nedostatku novca kojim bi kupio jabuke, orahe i ostale slatkiše koji su se tada kačili o grane, svojoj deci u staklu izduvao staklene mehuriće kojima su okitili jelku.

Foto: Shutterstock

Stakloduvači kao kulturna baština

Božićna kuglica izmišljena je upravo ovde, u našem mestu - s ponosom kaže Gerhard Grajner-Baer koji istražuje istoriju tradicije, osoba koja je zaslužna za to što je stakloduvačko umeće iz Lauša u martu 2021. UNESKO prepoznao kao nematerijalnu kulturnu baštinu.

Za stakloduvače iz ovog mesta godina 1880. bila je prekretnica. Naime, američka maloprodajna firma "Vulvort" sklopila je s jednom nemačkom fabrikom posao izrade božićnih ukrasa, naručivši odande veliku količinu krhkih staklenih predmeta.

I danas u Laušu ukrase za jelke proizvode manje porodične firme, premda im konkurišu jeftini ukrasi iz masovne kineske proizvodnje. Grajner-Baer kaže da je danas u Laušu još uvek oko 15 do 20 porodičnih firmi koje proizvode jedinstvene božićne ukrase.

Dodaje da to više i nisu klasične kuglice, već nostalgični ukrasi i neobični predmeti. Nadahnuće traži u knjigama za decu ili na internetu, alijoš uvek koristi stare dedine keramičke kalupe koji stoje na polici u njegovoj radionici uz ostale ručno izrađene šablone.

Zatvoreno za komentare.